moreutopije

Zvuk mobitela trgnuo me iz tako realnog sna i da sam imala više vremena sigurno bih ga zapisala. No u trenutku kada sam otvorila oči, više se nisam mogla sjetit ni o čemu se radilo, ni tko su bili likovi, ostali su samo osjećaji koji su uspijeli neoštećeno prijeći granicu nesvjesnog u svijesno. Znala sam da će ti osjećaji tjeskobe i straha, ljutnje, iznevjerenosti i nemira prolaziti mojim tijelom cijeli dan. Zar smisao sna nije u tome da nakupimo energiju, probudimo se odmorni i poput tabula rase krenemo u novi dan. Ah....odustajem, još jednom ću se pomiriti s ovom sudbinom, odbaciti filozofiranje kako je potonućem posljednjeg pokušaja traženja smisla ljudskog života, zapravo potonula i najveća šansa za njegovim izdizanjem, oslobodit ću se zatvorenog kaveza jedne misli i.......i.......a da, prekinut ću nemilosrdnu melodiju koja zadirkuje ostatke tišine u mojoj sobi. "Halo", izgovaram mutno i pomalo bezvoljno "U redu, dolazim za 15 minuta. Dopremite tijelo u salu 35." Ustajem iz kreveta i promatram svoj odraz u ogledalu iznad umavaonika. Kao da se već dvadeset godina nije ništa promijenilo. Sama sebi ja uvijek izgledam isto i da ne postoji okolina koja iznova primjećuje nešto novo na mome licu, na mojoj kosi, kilograme na mojoj guzici ili trbuhu, vjerovala bih da je svaka sličnost sa stvarnom osobom posve slučajna. Ispljunem isforsirani okus mentola, kadulje i tko zna čega još i obrišem lice grubim ručnikom. Prokleta brava na vratima ponovno se odupire mom naumu da zaključam svoju privatnost. Preskačem stepenice i svaki korak je pogrešan. Mrzim stepenice. Nekad smo ih zajedno preskakali.

Poput papira poderali bismo koljena i glasno se smijali....toliko glasno da je babi Ankici iz prizemlja bilo žao što nema noge, pa bi uz škripanje kolica malkice otvorila vrata i gađala nas pogledom. 85km/h, jednom rukom palim cigaretu,a drugom pokušavam pratiti bijelu crtu. Zaboravila sam kako se uvlači. Priljubila sam kutove usana uz filter i punim plućima snažno udahnula...nekoliko miligrama katrana sad cvrči u mojoj utrobi. Smiješno izgleda refleksija žara u retrovizoru. Invazija narandžaste boje odalamila mu je mučan izraz lica. Povukao me za ruku i bosi smo trčali dok se zidovi nisu izgubili. Miris pokošenih trava i titraj pčelinjih krila..Nestvarno zavijanje grana dok vadi cigaretu iz lijevog džepa na svom malom kaputu. Ukrao je bratu. . Pružio mi je dim. Nakon toga oboje smo se suzdržavali izbacit svemirsku prašinu iz pluća. Pitao me jesam li dobro. Nisam skupila dovoljno zraka za odgovor pa se privukao k meni i zagrlio me. Moja prva ljubav. Poželjela sam vječno ostati u njegovom zagrljaju, kosom upijati njegove prste i tako neopisivo osjetljiva i nemoćna telefonirati centar za ugodu. Prvi se puta nisam osjećala sama. Buljila sam u njegova stopala i shvatila da lebdimo u zraku. Zastoj na cesti! Kada smo se prvi puta sreli bili smo daždevnjaci. Gledao me kao da zna točan razlog našeg susreta, kao da zna sve o meni. Puzali smo po cesti i pravili se da dugim ljepljivim jezikom hvatamo aute. Gađali smo lokve i omatali se u vrući asfalt.

Red suza i boli, red smijeha i sreće sadržan u pogledima pacijenata, ušutkao je moje uspomene. Smrad bolničkih hodnika po prvi puta u meni je izazvao gađenje i nelagodu u trbuhu. Moje misli stalile su se u bezosjećajnu konturu koja je drhtala u ritmu pogrešnog tonaliteta dječjeg plača.

Rekao je da odlazi u drugi grad. Naime, njegov tata je dobio posao i čeka ih velika kuća u mirnom kvartu. Meni je ostavio nemir. Prislonila sam lice na zemlju koja je bila namirisana ljubičicama i zamišljala da s druge strane i on osjeća taj miris u zraku. Zubima sam probola pupak i zaustavila sve što nas veže, a na leđima sam osjetila odlazak.

"Čeka vas u 35-ici",rekla je i počastila me dozom papirologije i dokumenata. Navukla sam zelenu kutu i rukavice, otvorila vrata i odmah se bacila na posao. "Pa..recite, Magdiću, koga mi to tu imamo?" "Neidentificirana osoba muškog spola, nađen na ulazu restorana La vitae u 22 sata i 32 minute, znači prije točno pola sata. Najvjerovatnije preminuo od krvarenja prilikom zadobivenih ozlijeda iliti prolaza metka kroz glavu. Makar meni prije izgleda ko da mu je freza prošla kroz glavu..gle pa opće ne mreš' skužit di mu je lijevo oko! A ga vi vidite di?! Glava mu je ful smrskana. Zgleda ko želatinozna masa krvi, mozga i receptivnih organa. Da sam stažist fakat ne bi htel da mi je danas prvi dan!" "Dobro, to bi bilo sve kolega, puno hvala na ovom zornom prikazu." Simetralno razrezujem i kliještima rastvaram prsa: operativni zahvat zatvaranja otvora na srčanoj pregradi.

Zvali smo ga Rupica. Rekao je da na srcu ima rupu zbog koje mora na operaciju i punih mjesec dana se tada nismo vidjeli. To je bilo najdužih mjesec dana u mojem životu.

Prelazim na probavni sustav i traženje ostataka neprobavljene hrane. Bilo je slučaja u kojima je upravo to pomoglo u otkrivanju identiteta. Sir, banane....hm...čudan ukus..toliko čudan da...Je li moguće?! Svježi sir i banane bili su naš omiljeni desert....Rupica?!!! Nedostajalo mi je zraka, postalo je prevruće, gušila me toplina isijavana iz zidova. Osluškivala sam pad vlastite izlučevine na pločicima. Sva sjećanja minulih godina leže rasparane utrobe na stolu. Lice, čija je prezentacija postala potpuno nebitna, još uvijek je lijepo. Sjedit ću još neko vrijeme u kutu i slušati zrak među nama kako vrišti. Zatim ću preskočiti svoju žrtvu i pustiti da moji prsti u tvom želucu znače više nego što smo si ikad uspijeli reći.

Prije otprilike dvije godine film Sachae Barona Cohena, poznatijeg kao "Borat" tresao je hrvatske, ali i svjetske kino dvorane. Milijune gledatelja diljem svijeta bacao je sa sjedala i dovodio je do ruba histeričnog smijeha. Naravno, to se osjetilo i u filmskom budžetu za koji se procjenjuje da je jedan od najisplativijih filmova 2006. No, budimo realni, koliko god ljudska narav bila okrutna i besćutna i ma kako god mi željeli da je susjedovo dvorište prljavije od našeg, nikome cijela Boratova priča ne bi bila ni upola smiješna kada bismo uistinu vjerovali da je prikazana situacija kazahstanska realnost. Teško mi je vjerovati da Kazahstanci ne razlikuju toalet od blagavaonice ili pak silovanje sestre od vođenja ljubavi. Da je tako, film bi se prije našao na repertoaru Human Rights Film Festivala nego na nominaciji za Oscara (mada je upitno koliko to govori o samome filmu) Ako nas već ni Borat, ni Kazahstanci, a ni Amerikanci nisu iznenadili tada prema onoj staroj "ko će koga nego svoj svoga"... I nije trebalo proći tisuće kilometara, preletjeti milje i milje, otkrivati najskrivenije kutke planeta Zemlje da bi pronašla svoje iznenađenje. U svijetu u kojem nas više doslovno NIŠTA ne bi trebalo IZNENADITI, mene je iznenađenje čekalo na domaćem terenu, u toplini doma (ako se to domom može zvati), štoviše u 10 metara moje skučene ali nadasve prijazne studentske sobe. Trebalo je samo da izujem tenisice i podignem noge u zrak (koliko mi to dopušta zid s druge strane), poluležćke se izvalim na krevet, uzmem daljinski u ruke i pritisnem zelenu tipku. Kad ono HOP!!! U toj čudnovatoj crnoj kutiji promjera nekih četrdeset centimetara cijelo me vrijeme čekalo iznenađenje. Slika živog Quasimoda koji hoda, maše rukama i govori ličkim slangom vrati me u dane djetinjstva i obasja moju maštu predodžbom da svijet je ponovno postao bajka. No ubrzo se bajka pretvori u horor. Nešto nalik Hitchcockovim "Pticama" kad bi ptice bile mrtve kokoši. Quasimodo, neupućen u situaciju o svjetskoj gladi i liku i djelu Luke Omana, beskrupulozno razbacuje životinjske kosti na beton ispred Riječkog Županijskog suda. Tad postade mi jasno da nije to nikakav zvonar crkve Notre Dame (otpočetka mi je bio sumnjiv onaj lički slang) već običani hrvatski primitivac, a jedino što ga sa zvonarom povezuje jest zvonki odjek njegovih psovki.

Na drugi pogled shvatim da to je Joso Mraović, povratnik iz Australije, kojeg često i "lički Tuđman" zovu, a oko njega skupina novinara koja ga nešto ljuti i gnjavi. "Lički Tuđman" kontroverzni je gospički poduzetnik koji u vlasništvu ima građevinsko poduzeće GP Lika, Bigra i jedan hotel. U slobodno vrijeme član je HDZ-a i bio je nezavisni zastupnik u dva mandata te vijećnik u Gradskom vijeću Gospića i u jednom mandatu zastupnik u skupštini Ličko-senjske županije. Zbog svoje je svestranosti već nekoliko puta bio medijski eksponiran. Tako mu je jednom prilikom radova, ostao višak cementa s bauštele (a kao pravi štedljivi Ličanin zna da se ništa ne baca) pa odlučio zacementirati dio rijeke. No, ovome tekstu cilj je predstavit njegove zavodničke sposobnosti kojih bi se posramili i oni Boratovi Kazahstanci. Naime, optužen je za silovanje američke košarkašice Ilishe Jarret koja je trenirala za gospički klub pa je odsjela u Mraovićevom hotelu. A on pak, vjerovatno ponukan svojim moćnim nadimkom kao i činjenicom da mu ni za išta ikada prije nije bila potrebna dozvola (doduše građevinska), jedne večeri iskoristi svoju kopiju ključa od sobe i ode ponudit svoje ljubavne usluge mladoj košarkašici. Ova pak, nesvijesna prilike koja joj se nudi odbije ponudu i pokuša ga izbacit iz sobe. U svoj toj silini natezanja i pogođen činjenicom da je na njegovu ljubav stavljen veto Joso ipak odluči ostati gospodin i rukovat se s mladom damom. No ruku na srce, on ima problema s vidom, pa njegova ruka, točnije prst, umjesto u ruci gđice. Jarret završi u njezinom anusu.

Tako bi vjerovatno izgledala priča da je sve ostalo na presudi gospićkog suca Branka Milanovića koji je cijeli čin izjednačio sa izjednačio s rukovanjem. Lako bismo mogli zaključit da se radi o nekoj vrsti lokalnog običaja, čijom se uporabom Ličani odupiru zapadnjačkom stilu i kulturi. Pošto je Joso bio u Australiji i vidio svijeta prijašnja teza pada u vodu i samo potvrđuje onu : "MOŽEŠ MAKNUTI SELJAKA IZ SELA, ALI NEMOŽEŠ MAKNUTI SELO IZ SELJAČINE" Logičnije je zaključit da je to neki interni način pozdravljanja između suca Branka i šerifa Jose.

Bačena je ljaga na hrvatsko pravosuđe, policiju pa i samu Hrvatsku. Tek nakon intervencije američkog veleposlanstva, sud u Rijeci ipak je "guranje prsta u analni otvor" izjednačio sa silovanjem i nepravomoćno osudio Mraovića na tri godine zatvorske kazne. U slučaju da ova presuda postane pravomoćna Mraović će neko vrijeme odsjediti u zatvoru....U zatvoru je čovjek usamljen i prisiljen upoznavat druge zatvorenike.Tri godine Mraoviću će biti i više nego dovoljne da usavrši tehniku rukovanja. Vjerujem da će mu mnogi htjet pokazat kako se to radi....a za to vrijeme Borat možda odluči snimiti novi film...u Hrvatskoj!!

Europsko "ne" protreslo je optimističnu hrvatsku mrežu već nekoliko puta. Nedavna iskustva navode na pomisao da će usta ovog teksta pričati o autogolu. Razočaranje - nema nimalo igre u onome što slijedi! Obred je završio i već su svi izrazili sućut euforiji. "Ne" s početka ove priče pokazalo je da je rušenje zidova mukotrpno i bolno točno prije dvije godine kada je Hrvatska dobila odgodu pregovora s Europskom unijom. Ako prezent još nije ubio sjećanje, informacija koju navodim biti će vam potpuno misteriozna i nepoznata. Događaj za koji nikada nismo znali da se dogodio ograničava mogućnost ljudskog dosjećanja. Nekolicina ambasada u Zagrebu zaprimila je tada tekst hrvatskog radikalnog pokreta, "Nacionalni stroj", koji navodi da je Europska unija jedno židovsko-masonsko stvorenje i da je Haški sud židovski marionetski sud. Strah od europske kritike i narcisoidna želja za očuvanjem vlastitog ugleda pretvorila je izolirani incident u suhi zrak. No čini se da i oni kojima je upućen naš pogled strahuju za svoje noge i udišu suhi zrak. Otežana opskrba organizma kisikom dovodi do osjećaja umora, iscrpljenosti i smanjene mogućnosti koncentracije. Hoćemo li simptome okriviti za posljedicu - šest godina prepiranja oko zakona o kriminalizaciji rasizma i ksenofobije te nijekanja holokausta, genocida i vrijeđanja na temelju rasne, vjerske, seksualne i etničke pripadnosti. Ministri pravosuđa Europske unije u četvrtak su napokon zaustavili sliku bučnog komunikacijskog kanala među državama članicama, podarivši slici nacrt zakona prema kojem bi se u njih 27 svako kršenje revolucionarnih ideja nagrađivalo jednom do tri godine zatvorske pokore. Do ubrzanja cijelog procesa doveo je dašak svježeg alpskog zraka iz pravca Njemačke, trenutno vodećeg mozga Unije, čiji živci ušutkavaju i guše nepreboljenu povijesnu reputaciju. No, Njemačka je legalizacija zakona o poricanju Holokausta ego-trip kolektivne varke. Termin holokaust izvorno označava paljenje žrtvene životinje bogovima i dušama pokojnika kod starih Grka i Rimljana. Suvremena interpretacija pojma požrtvovno je prihvaćena i podrazumjeva genocid nad Židovima u Drugom svjetskom ratu i kao takva se pojavljuje u nacrtu novog europskog zakona. Prihvaćanjem takve interpretacije i ignoriranjem činjenice da je u Drugom svjetskom ratu genocid vršen i nad Romima, homoseksualcima, duševnim bolesnicima, poljskim i sovjetskim ratnim zarobljenicima, Jehovnim svjedocima i svim ostalima "nearijevcima" možda će smanjiti osjećaj krivnje i zaduženosti i razveseliti cionističku propagandu. Blagi osmjeh europskih diplomata uspio je izgurati tekst o Armenijskom genocidu, baš kao i o Staljinističkim čistkama, izvan zakonskih margina. Nedavno oskvrnuće muslimanskih grobova u Francuskoj, Muhamedove karikature u Danskoj, proslava Hitlerovog rođendana u Poljskoj, šikaniranje Roma u našem zapadnom susjedstvu ali i incidenti sa domaćeg gay pridea dokazuju neuspjeli izlazak iz kaveza jedne misli. Čini se da prema tradicionalnoj recepturi svjetskih kuhara i mali i veliki gutaju iste knedle. "Bilo jednom u Hrvatskoj" rasteže se poput žvakaće na javnom asfaltu, ali izgleda da ga na sarajevskom asfaltu biti neće. Prave istine zahtjevaju kolektivno prolijevanje suza, a ne mahanje zastavama. Znači li to da Sarajlije već znaju ono što Europa tek pokušava staviti na znanje? Ne bi li se ubrzo probudili u vladavini tišine, u Luxembourgu se otvorilo pitanje pozicije slobode govora u zakonu. Rečeno je da će dosadašnja zaštita prava na slobodu govora sadržana u ustavu neke zemlje biti podržana. Zažmirimo li sa željom da se maknemo od gadosti, scena božanskog Hitlerovog izlaska u režiji Leni Riefenstahl, neće se izgubiti kad otvorimo oči. Brisanjem filmova poput "Trijumf volje" i "Rađanje jedne nacije" nove bismo generacije poštedjeli spuštanja kapaka ali i uskratili im dio filmske kulture. Dobiva se dojam da je tekst novog zakona poprimio više simboličkog i političkog tona nego presudnoga. Početak puta ka vjerskoj toleranciji nedavno je popločio i službeni Vatikan ukidanjem limba. Nakon 13 stoljeća nečovječnog učenja i mnogo više od 6 milijuna nekrštenih duša poslanih u vječnu vatru, u užas je ušao trag ljepote. Sve ove inovacije trebale bi rađanju novih članova nacija osigurati europsku pastoralu koja će u dnu certifikata nositi potpis jačega. No, zanemarimo nakratko sudbonosno pitanje iz naslova "čija" i kao alternativu uzmimo odgovor "dobra"...A ako se dovoljno dugo uvjeravamo da mržnja ne postoji...možda će ona uistinu nestati!

Humanistička ljubav na n-tu napunila je čašu britanskome društvu, ali i svjetskoj filozofskoj i političkoj moći ne očekujući prevrtanje stola i odzvanjanje krhotina ideala još narednih 489 godina. Te davne 1518. autor je samim naslovom izgubio pola publike. Proturiječan ali ne i naivan, izgradio je otok, na kojemu nitko plodove ne ubire sam, cilj političke djelatnosti je država na dobrobit svih (ne samo nekih), a suci pomažu zavađenima da svoje slučajeve pravedno usklade i to bez ikakve naknade...Zbunjeni i razočarani postajemo svijesni nemogućnosti shvaćanja crno otisnutih simbola, otvaramo prozor i potiskujemo misli o njihovom postojanju. Teorija postaje promiskuitetna igra misli i program stisnut u prsima neostvarene akcije. Utopijsku misao civilizacija je razmazala u poveznicu sa režimima koji su bili predmet njezine kritike. Pojam njenog naslova živi tek u podsmijehu anti-globalističkog protesta i ironiji rutinske realnosti. Naravno da toliko oksimorona nije moglo zaživjeti u samo sedam slova. Pa čak i da izbrišemo mainstream i vratimo maštanje, ona ipak ostaje utopija. Thomas More, zaštitnik državnika i političara, na kraju je legao izgubljene glave...Tako je more utopi(l)o posljednji pokušaj traženja smisla utopije ,no znači li to da je potonula i najveća šansa za njezinim uzdizanjem?!